Sveti Ljudevit Marija iz Monte Fortija - Divna tajna krunice - 39

Možemo nazvati blaženim onoga tko, izgovarajući Očenaš, pažljivo važe svaku riječ, pronalazeći u njima sve što mu je potrebno, sve što može poželjeti. Kada izgovaramo ovu divljenja vrijednu molitvu, prije svega osvajamo Božje srce zazivajući ga slatkim imenom Oca. Oče naš, najnježniji od svih otaca, svemoguć u stvaranju, svedivni u njegovom očuvanju, sveljubeći u svojoj Providnosti, svedobri i beskrajno dobar u otkupljenju. Bog je naš Otac, svi smo braća i sestre, nebo je naša domovina i naša baština. Nije li dovoljno da u nama nadahne i ljubav prema Bogu, i ljubav prema bližnjemu, i odvojenost od svega zemaljskog? Zato ljubimo takvog Oca i recimo mu tisuću puta: Oče naš koji jesi na nebesima. Ti koji ispunjavaš nebo i zemlju neizmjernošću svoje biti, koji si prisutan posvuda, ti koji si tvoja slava u svecima, tvoja pravda u prokletima, tvoja milost u pravednicima, tvoja strpljivost u grešnicima, daj da se uvijek sjećamo svog nebeskog podrijetla, da možemo živjeti kao tvoja istinska djeca, da uvijek težimo samo tebi sa svim žarom svojih želja. Sveti se ime tvoje. Ime Gospodnje je sveto i strašno, kaže kralj-prorok, a nebo, prema Izaiji, odjekuje hvalama koje serafi neprestano prinose svetosti Gospodina, Boga nad vojskama. Ovdje molimo da svaka zemlja upozna i obožava svojstva ovog Boga tako velikog i tako svetog, da ga mogu upoznati, voljeti i obožavati pogani, Turci, Židovi, barbari i svi nevjernici; da svi narodi mogu služiti i slaviti ga živom vjerom, čvrstom nadom, žarkom ljubavlju i odricanjem od svih zabluda: konačno, da svi narodi budu sveti jer je on sam svet. „Dođi kraljevstvo Tvoje.“ To znači da u našim dušama tvoja milost vlada u ovom životu, da nakon naše smrti zaslužimo vladati s tobom u tvom kraljevstvu, koje je vrhovno i vječno blaženstvo u koje vjerujemo, nadamo se i čekamo – to blaženstvo obećano nam je dobrotom Oca, stečeno zaslugama Sina i objavljeno svjetlom Duha Svetoga. „Budi volja Tvoja, kao što je na nebu i na zemlji.“ Bez sumnje, ništa ne može izbjeći odredbe božanske Providnosti, koja je sve predvidjela i uredila prije događaja; nikakva prepreka ne može je odvratiti od cilja koji je sebi postavila. I kada molimo Boga da se vrši njegova volja, ne bojimo se, kaže Tertulijan, da nitko ne bi učinkovito spriječio izvršenje njegovih savjeta, već zato što ponizno pristajemo na sve što nam je odredio, kako bismo uvijek i u svemu ispunjavali njegovu presvetu volju, koja nam je poznata po njegovim zapovijedima, s jednakom spremnošću, ljubavlju i postojanošću kao što ga anđeli i blaženi slušaju na nebu.