Sveti Ljudevit Marija iz Monte Fortija - Divna tajna krunice - 42

Kada pažljivo molimo ovu Božansku molitvu, činimo onoliko djela najplemenitijih kršćanskih vrlina koliko i izgovaramo riječi. Govoreći Oče naš, koji jesi na nebesima, činimo djela vjere, klanjanja i poniznosti. Želeći da se njegovo ime posveti i proslavi, pokazujemo žarku revnost za njegovu slavu. Moleći ga za posjed njegova kraljevstva, činimo djelo nade. Želeći da se njegova volja vrši kao na nebu i na zemlji, pokazujemo duh savršene poslušnosti. Moleći ga za naš svagdanji kruh, prakticiramo siromaštvo duha i odvojenost od zemaljskih dobara. Moleći se da nam oprosti grijehe, činimo djelo pokore. A opraštajući onima koji su nas uvrijedili, činimo milosrđe u najvišem savršenstvu. Moleći ga za pomoć u iskušenjima, činimo djela poniznosti, razboritosti i hrabrosti. Dok čekamo njegovo izbavljenje od zla, prakticiramo strpljenje. Konačno, moleći sve ove stvari, ne samo za sebe već i za bližnjega i za sve članove Crkve, ispunjavamo dužnost istinske djece Božje, nasljedujemo ga u njegovoj ljubavi koja obuhvaća sve ljude i ispunjavamo zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Preziremo sve grijehe i poštujemo sve Božje zapovijedi kada se, nakon što izmolimo ovu Molitvu, naše srce slaže s našim jezikom i nemamo namjere suprotne značenju ovih božanskih riječi. Jer kada pomislimo da je Bog na nebu, to jest, beskrajno uzvišen nad nama u veličini svog veličanstva, padamo u osjećaj najdubljeg poštovanja u njegovoj prisutnosti i, obuzeti poštovanjem, bježimo od ponosa i ponižavamo se ni pred čim. Kada se, izgovarajući ime Oca, sjetimo da svoje postojanje primamo od Boga, preko svojih roditelja, a također i svoje obrazovanje preko svojih učitelja, koji su ovdje za Boga, čije su žive slike, osjećamo se obveznima častiti ih, ili bolje rečeno častiti Boga u njihovim osobama, i jako pazimo da ih ne preziremo ili ne žalostimo. Kad želimo da se slavi sveto ime Božje, daleko smo od toga da ga oskvrnemo. Kad imamo kraljevstvo Božje kao svoju baštinu, niječemo svaku naklonost prema dobrima ovoga svijeta; kad iskreno tražimo ista dobra za svog bližnjega koja želimo za sebe, niječemo ih s mržnjom, neslogom i zavišću. Kad molimo Boga za svoj svagdanji kruh, preziremo proždrljivost i požudu koje se hrane obiljem. Kad istinski molimo Boga da nam oprosti, kao što opraštamo onima koji su nas uvrijedili, obuzdavamo svoj gnjev i želju za osvetom, uzvraćamo dobrim za zlo i volimo svoje neprijatelje. Kad molimo Boga da nam ne dopusti da u trenutku iskušenja padnemo u grijeh, pokazujemo da bježimo od lijenosti, da tražimo sredstva za borbu protiv poroka i postizanje spasenja. Kad molimo Boga da nas izbavi od zla, bojimo se njegove pravde i blagoslovljeni smo, jer je strah Božji početak mudrosti; kroz strah Božji svaki čovjek izbjegava grijeh. 15 Ruža